Za svu decu koja su rodjena i prezivela 1950-te, 60-te , 70-te & 80-te.
Evo jednog teksta koji bih zeleo da podelim sa svima. Ja, iako sam generacija 80-tih, osetio sam malo onoga o cemu tekst govori u ostatku 80-tih i jednom delu 90-tih godina...
Prvo, preziveli smo i rodjeni smo normalni iako su nase majke kad ih je bolela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pusile i radile do poslednjeg dana trudnoce i nikad nisu bile testirane na dijabetes
U to vreme nisu postojala upozorenja u stilu "Cuvati daleko od domasaja dece" na bocicama sa lekovima, vratima i ormarima.
Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampers-e i pisali se u krevet.
Kao deca, vozili smo se u autima bez pojasa i vazdusnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili na rosulama.
Pili smo vodu iz creva za zalivanje baste a ne iz flasica kupljenih u supermarketu. Delili smo flasicu Kole sa nasim prijateljima i NIKO nije umro zbog toga.
Jeli smo mlecne sladolede, beli hleb i pravi puter, pili kole koje su i tada bile pune secera ali nismo bili debeli zato sto smo smo se STALNO IGRALI NAPOLJU.
Izlazili smo iz kuce ujutro i igrali se celi dan, sve dok se ne upale svetla na ulici,
zmurke, planova, klisa, klikera, Partizana i Nemaca, kauboja i Indijanaca, zaloga i svega ostalog sto je samo decija masta bila u stanju da smisli,
Neretko, niko nije mogao da nas nadje po celi dan. I nikad nije bilo problema...
Provodili smo cele dane praveci trokolice od otpada iz podruma, spustali se niz ulice zaboravljajuci da nismo napravili kocnice.
Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naucili smo kako da resimo problem.
Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme sa koncentracijom u skoli.
Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali skolskog psihologa i usmerivaca pa smo ipak zavrsavali nekakve skole.
Nama nisu prodavali drogu ispred skole...
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva), nismo imali video rekordere, surround sound, celularne telefone, kompjutere, Internet, chat rooms.......
MI SMO IMALI PRIJATELJE
I MI SMO ISLI NAPOLJE
DA SE DRUZIMO S NJIMA !
Padali smo sa drveca, znali se poseci na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali
nasi roditelji nikada nisu isli na sud zbog toga.
Igrali smo se lukovima i strelama, pravili katapulte i bacali petarde za Novu Godinu i sve smo to preziveli bez posledica!
Isli smo biciklom ili peske do prijateljeve kuce, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kucu da se druzimo i budemo zajedno!
Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu placali kauciju da nas izvuku.
U stvari, bili su cesto stroziji nego sam zakon!
Mi nismo provodili jedan vikend sa mamom a jedan sa tatom. Mi smo imali jednu kucu i jednu porodicu.
Poslednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u istoriji covecanstva
Nase generacije su proizvele najbolje izumitelje
i naucnike do danas.
Imali smo slobodu, pravo na greske, uspeh i odgovornost.
I naucili smo da zivimo s tim !
I ti pripadas toj generaciji?
CESTITAM!
MOZDA CES ZELETI DA PODELIS OVO SA OSTALIMA KOJI SU IMALI SRECE DA ODRASTU KAO PRAVA DECA, PRE NEGO STO SU ADVOKATI, DRZAVE I VLADE POCELI DA ODREDJUJU KAKO TREBA DA SE ZIVI !
Mozda bi bilo dobro poslati ovu poruku i vasoj deci da vide kako su njihovi roditelji odrastali.
--------------------------------------
Ja sam se zamislio kada sam procitao ovaj tekst... hocete li i vi?
J.
100% se slazem
Autor savrsena — 14 Jun 2007, 12:50
Ima tu necega...ali jebiga nije sve do nas!
Nista nije sto kao sto je bilo nekada...vreme se ne moze vratiti!!!! Ne pripadam deci koja su odrastala u to vreme.... ja sam dete 1989...zalim...ali prosla sam rat s roditeljima(kojeg se i ne secam)... i jos mnogo toga...i ipak volim svoje detinjstvo,i danasnji zakon... sve je to tako fino upakovano ali zakon... kao da ga nema!!!!!!! zato svako vreme nosi svoje .... nisi ni ti zivio kada je tvoja prababa i baba od tvoje prababe.. =) tada mnoge stvari nisu bili kao sto si ti iskuckao...
Autor dusha — 14 Jun 2007, 20:34
Heh, da, nisam ziveo u vreme moje prababe. Ali ziveo sam u maloj meri u ovom vremenu o kojem se govori u tekstu, a zivim i u ovom sadasnjem vremenu. Svakako da treba ziveti u sadasnjosti, a ne u proslosti, ali mnoge stvari koje danas vidim, ne svidjaju mi se ni u kojoj meri. O detinjstvu ne zelim da govorim, nije da ga ne volim, ali nije bas ni da ga volim...
Mozda ne bi bilo lose da pitas neke osobe koje su se rodile i zivele u tom vremenu. Mozes im cak i pokazati ovaj tekst. Verujem da bi se slozile.
Hvala na komentarima.
Autor sremac — 15 Jun 2007, 00:42